Uspavljivanje bebe jedna je od tema oko koje roditelji dobivaju puno savjeta. Već u prvim mjesecima roditelji mogu steći dojam da će jednom pogrešnom odlukom stvoriti problem koji će ih pratiti godinama. Dobra je vijest da je bebin san puno fleksibilniji od toga.
Mnoge poteškoće s uspavljivanjem ne nastaju zato što smo bebu naviknuli na nešto pogrešno, već zato što pokušavamo njezino spavanje uklopiti u očekivanja koja nisu uvijek usklađena s biologijom, temperamentom i razvojnom fazom konkretnog djeteta.
Koje su onda pogreške koje najčešće susrećem u radu s roditeljima kad se radi o uspavljivanju?
1. Uspavljivanje prema satu umjesto prema bebi
Jedna od najčešćih pogrešaka jest pretpostavka da bi svaka beba određene dobi trebala biti budna točno određeno vrijeme. Budni prozori mogu biti korisna orijentacijska točka, ali ne i pravilo koje se obavezno primjenjuje. Potrebe za snom razlikuju se među bebama, a mijenjaju se i kod istog djeteta ovisno o tome koliko je prethodno spavalo, dijelu dana, aktivnosti, bolesti i razvojnom razdoblju.
Ako bebu redovito pokušavamo uspavati prije nego što se nakupio dovoljan pritisak na san, možemo dobiti uspavljivanje koje sliči borbi: izvijanje, protestiranje, nekad i plakanje i vrlo dugo uspavljivanje.
Umjesto stalnog gledanja na sat korisnije je promatrati širu sliku: koliko beba ukupno spava, kako izgleda njezino raspoloženje tijekom budnosti, koliko joj uobičajeno treba da zaspi i kakve znakove pokazuje kada je spremna za san. Sat neka je samo orijentacijska točka.
2. Svaki otpor uspavljivanju pripisujemo premorenosti
Premorenost može otežati regulaciju i uspavljivanje. Međutim, jako slično ponašanje možemo vidjeti i kod bebe koju pokušavamo uspavati prerano.
Ako uspavljivanje redovito traje dugo, beba se tijekom njega sve više razbuđuje ili je pak isfrustrirana, a nakon prekida pokušaja ponovno zadovoljna i zainteresirana za okolinu, vrijedi razmotriti mogućnost da jednostavno još nije bila spremna za spavanje. Ne moramo svaki pokušaj uspavljivanja nastaviti pod svaku cijenu. Ponekad je korisnije napraviti kratku pauzu, resetirati se na deset minuta i pokušati ponovno kada beba pokaže da je spremnija.
3. Pokušavamo ukloniti pomoć pri uspavljivanju prije nego što za to postoji razlog
Dojenje, nošenje, ljuljanje, maženje i prisutnost roditelja često se nazivaju „asocijacijama na spavanje“. Bitno je napomenuti da ne postoje dobre ili loše asocijacije na spavanje, ali postoje one koje su dugoročno održive i one koje privremeno funkcioniraju za obitelji.
Bebe se rađaju nezrelog sustava regulacije i prirodno koriste kontakt, pokret, sisanje i blizinu odrasle osobe kako bi se umirile i prešle iz budnosti u san.
Ako određeni način uspavljivanja funkcionira i odgovara i roditelju i djetetu, ne postoji razvojna obveza da ga preventivno ukidamo samo zato što bi jednoga dana mogao postati nepraktičan ili prestati funkcionirati.
Promjenu ima smisla uvoditi onda kada postojeći način više ne odgovara djetetu ili roditelju – ne iz straha da smo stvorili „lošu naviku“.
4. Očekujemo da beba mora naučiti zaspati potpuno samostalno
Samostalno uspavljivanje često se predstavlja kao razvojna vještina koju bi svaka beba trebala usvojiti čim prije.
No sposobnost da dijete zaspi bez pomoći nije razvojna prekretnica poput sjedenja, puzanja ili hodanja. Neke će bebe relativno rano prihvatiti malo podrške pri uspavljivanju, dok će drugima dugo trebati prisutnost, kontakt ili hranjenje. Roditelji ne trebaju procjenjivati uspješnost spavanja prema tome koliko malo pomoći njihova beba treba, nego prema tome funkcionira li postojeći način za njihovu obitelj.
5. Uspavljivanje više liči na „cirkus“ nego umirujući ritual
Ponekad, u želji da djetetu pomognu što lakše i brže zaspati, roditelji nesvjesno pretvore uspavljivanje u svojevrsni „cirkus”. Svira umirujuća glazba, roditelj pjeva, hoda po sobi, ljuljuška, doji, mazi, mijenja položaje i isprobava različite načine umirivanja, često sve u vrlo kratkom vremenu.
Iako iza svega stoji najbolja namjera, toliko različitih podražaja i aktivnosti ponekad može imati upravo suprotan učinak od željenog. Umjesto da se djetetov živčani sustav postupno umiruje i priprema za san, dijete može postati dodatno stimulirano, a sam proces uspavljivanja sve dulji i zahtjevniji. To, naravno, ne znači da su dojenje, ljuljanje, nošenje ili pjevanje loši načini uspavljivanja. Dapače, mnogoj djeci upravo oni pružaju osjećaj sigurnosti i pomažu u regulaciji. Problem nije u načinu na koji uspavljujemo dijete, nego u količini i učestalosti podražaja koje pritom izmjenjujemo.
Ponekad je manje zaista više. Predvidljiv, jednostavan i dovoljno miran ritual, uz roditeljsku blizinu i podršku koja djetetu odgovara, može biti puno učinkovitiji.
6. U proces uspavljivanja ulazimo nervozni, gladni i s nezadovoljenim vlastitim potrebama
Ponekad toliko pažnje posvećujemo tome da pripremimo dijete na spavanje da potpuno zaboravimo na sebe. U uspavljivanje ulazimo iscrpljeni, gladni, žedni, preplavljeni obavezama ili s mislima na sve ono što nas još čeka kada dijete napokon zaspi.
A onda, kada uspavljivanje potraje dulje nego što smo očekivali, naše strpljenje postaje sve tanje. Počinjemo osjećati frustraciju, nervozu i unutarnji pritisak da dijete što prije zaspi. Iako se trudimo ostati smireni, djeca često prepoznaju promjene u našem tonu glasa, dodiru, pokretima i načinu na koji im pristupamo.
Uspavljivanje nije samo proces u kojem mi pomažemo djetetu da se regulira, nego i situacija u koju unosimo vlastito emocionalno stanje. Kada smo i sami preplavljeni, može nam biti teže pružiti onu smirenu, strpljivu i predvidljivu podršku koja je djetetu potrebna.
To ne znači da roditelj uvijek mora biti savršeno smiren kako bi dijete moglo zaspati. Niti da smo odgovorni za svako djetetovo otežano uspavljivanje. Ali znači da je važno osvijestiti i vlastite potrebe.
Ponekad će već nekoliko minuta predaha, čaša vode, mali obrok, odlazak na toalet ili dogovor s partnerom da preuzme dio večernje rutine napraviti veliku razliku.
7. Zanemarujemo temperament
Dvije bebe iste dobi, s vrlo sličnim rasporedom, mogu potpuno drugačije reagirati na uspavljivanje. Jedna će zaspati usred obiteljskog ručka u kolicima, dok će drugoj trebati poznata soba, zamračivanje i duži period smirivanja. To nije pokazatelj da su roditelji druge bebe nešto pogrešno napravili.
Temperament utječe na osjetljivost na podražaje, intenzitet reakcija, prilagodljivost promjenama i način na koji dijete prelazi stanja budnosti u san. Zato univerzalna rutina uspavljivanja koja odgovara svakoj bebi jednostavno ne postoji i potrebno ju je prilagoditi djetetu.
8. Uspavljivanje pretvaramo u zadatak koji moramo što prije obaviti
Ponekad toliko želimo da dijete zaspi da cijeli proces uspavljivanja postane usmjeren isključivo na jedan cilj: da dijete što prije zatvori oči i utone u san. Gledamo na sat, računamo koliko dugo uspavljivanje traje, razmišljamo o svemu što još moramo napraviti i pitamo se zašto dijete još uvijek ne spava. Pritom lako zaboravimo da je uspavljivanje proces, a ne zadatak koji dijete mora uspješno izvršiti.
San je biološki proces koji ne možemo požuriti niti izazvati na zahtjev. Štoviše, kada uspavljivanje postane izvor pritiska, frustracije i stalnog iščekivanja, može postati još zahtjevnije i za dijete i za roditelja. Naš zadatak nije uspavati dijete pod svaku cijenu, nego stvoriti uvjete u kojima se ono može osjećati dovoljno sigurno, opušteno i spremno prepustiti snu.
9. Prenaglo prelazimo iz igre i aktivnosti u uspavljivanje
Ponekad očekujemo da iz intenzivne igre, trčanja, skakanja, smijanja ili uzbudljivih interakcija u nekoliko minuta prijeđu u mirno stanje i budu spremni za spavanje.
Međutim, prijelaz iz aktivnosti u san nije prekidač koji možemo samo uključiti ili isključiti. Djetetu je često potrebno vrijeme da se razina uzbuđenja postupno smanji, da obradi doživljaje proteklog dana i pripremi se za odmor.
Zato je korisno posljednjih 20–30 minuta prije spavanja posvetiti nešto mirnijim, predvidljivim aktivnostima. To ne mora značiti potpunu tišinu niti izbjegavanje svake igre, već postupno usporavanje tempa, prigušivanje svjetla i stvaranje atmosfere koja djetetu signalizira da se približava vrijeme za spavanje. Pritom je važno imati na umu da se djeca razlikuju. Nekoj će odgovarati čitanje slikovnice i maženje, dok će drugoj prije smirivanja dobro doći malo kretanja, fizičkog kontakta ili zajedničke igre.
10. Uspoređujemo svoju bebu s tuđom
Možda i najveća zamka. Beba prijateljice sama zaspi u 19 sati. Beba poznanice spava po danu 3h u komadu. Na društvenim mrežama netko tvrdi da njezina tromjesečna beba spava cijelu noć bez buđenja. Jako je teško ne uspoređivati svoju bebu s drugima.
Međutim, na spavanje ne utječe samo način na koji beba zaspi i kakvu rutinu ima. Utječe i to s kakvim se potrebama za spavanje rodila, kakvog je temperamenta, u kakvoj okolini odrasta, kako se hrani, ima li nekih zdravstvenih izazova i još puno drugih čimbenika.
Upravo je zato veoma nezahvalno uspoređivati spavanje beba.
Ne postoji savršen način uspavljivanja
Bebino spavanje nećemo jednom pogrešnom odlukom trajno pokvariti. Načini uspavljivanja mogu se mijenjati kako dijete raste i kako se mijenjaju potrebe cijele obitelji. Ako danas beba treba dojku, dudu, ljuljanje ili roditeljske ruke da bi zaspala, to nam ne govori kako će zaspati za šest mjeseci ili dvije godine.
Umjesto fokusira na to da postignemo uspavljivanje bez pomoći čim prije, korisnije je graditi fleksibilnost, promatrati dijete koje imamo pred sobom i pružiti mu onu razinu podrške koja mu je u tom trenutku potrebna. A kada neki način uspavljivanja više ne odgovara? Tada ga možemo mijenjati postupno i uz podršku.
Autor: Tena Skalicki Vukoša, certificirani edukator za spavanje djece 0 – 3 godina starosti
