ADHD je neurorazvojni poremećaj obilježen hiperaktivnošću, nepažnjom i/ili impulzivnošću.
Simptomi ADHD – a uobičajeno su prisutni od ranog djetinjstva, postaju uočljiviji s polaskom u školu, ne odgovaraju razvojnom stupnju djeteta te imaju tendenciju cjeloživotnog perzistiranja.
Većina djece s ADHD – om ima pridružene poremećaje na području jezičnog izražavanja, učenja, raspoloženja, kontrole emocija i motoričke spretnosti.
Što je ADHD, koji su simptomi ADHD – a kod djece i odraslih, kako se postavlja dijagnoza ADHD – a, što podrazumijeva testiranje na ADHD, te koje su dostupne metode liječenja, pročitajte u današnjem članku.
Što je ADHD?
Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje, poznat pod pokratom ADHD (engl. attention deficit hyperactivity disorder) je sindrom koji se manifestira nepažnjom, hiperaktivnošću i impulzivnošću ili kombinacijom navedenog.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), globalna učestalost ADHD – a u školske djece iznosi 5 – 8 %, pri čemu je bolest učestalija među dječacima u usporedbi s djevojčicama.
Za postavljanje dijagnoze ADHD – a potrebna je prisutnost simptoma iz spektra nepažnje i/ili hiperaktivnosti/impulzivnosti prije 12. – te godine života, izraženi u različitim životnim okruženjima.
Prema DSM – V (engl. engl. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition) dijagnostičkim kriterijima, razlikujemo 3 podtipa ADHD – a.
1. PREDOMINANTNO NEPAŽLJIVI OBLIK
2. PREDOMINANTNO HIPERAKTIVNO – IMPULZIVNI OBLIK
3. KOMBINIRANI OBLIK
Kombinirani oblik ADHD – a je ujedno i najčešći.
Što uzrokuje ADHD?
Točan uzrok nastanka ADHD – a još uvijek nije poznat. Smatra se da važnu ulogu u nastanku ima međudjelovanje individualnih neurobioloških, psiholoških i okolišnih čimbenika.
1. neurobiološki čimbenici
- genetska predispozicija (ADHD je poremećaj sa značajnom genetskom predispozicijom)
- poligenski poremećaj (više različitih gena zajedno doprinosi nastanku ADHD – a)
- strukturne i funkcionalne promjene mozga
Strukturne promjene primarno podrazumijevaju smanjenje volumena mozga (prefrontalnog korteksa).
Prefrontalni korteks mozga je odgovoran za izvršne funkcije – pažnju, planiranje, donošenje odluka, radnu memoriju, kognitivnu fleksibilnost, regulaciju emocija, pobuđenosti i motivacije te inhibicijsku kontrolu ponašanja (kontrolu impulsa).
- toksini (izloženost majke alkoholu, olovu, živi ili manganu tijekom trudnoće)
- disfunkcija neurotransmitora (dopamina, noradrenalina)
Neurotransmitori su kemijski spojevi koji omogućuju komunikaciju između živčanih stanica (neurona). Poremećaj kemijske ravnoteže mozga, odnosno smanjena koncentracija ili aktivnost neurotransmitora u prefrontalnom korteksu, osobito dopamina, ima značajnu ulogu u nastanku ADHD – a.
2. psihološki čimbenici
- poremećaj izvršnih funkcija
- nerazvijen unutrašnji govor
- slabija radna memorija
3. okolišni čimbenici
- odgojni stilovi i obiteljsko funkcioniranje (nedostatak dosljednih pravila, stresno okruženje)
- aktivna i pasivna izloženost majke duhanskom dimu (pušenje ili pasivno udisanje) tijekom trudnoće
- nedostatak željeza i cinka
- neravnoteža unosa esencijalnih masnih kiselina (omega-3 i omega-6)
- traumatska ozljeda mozga
- komplikacije u trudnoći i porođaju (zastoj u rastu, prijevremeni porođaj, niska porođajna težina)
- nedostatak vitamina D pri rođenju
Kako prepoznati ADHD?
ADHD se očituje kroz niz simptoma od kojih su najizraženiji nedostatak pažnje, hiperaktivnost i impulzivnost.
Dijagnostički kriteriji za ADHD:
1. poteškoće s pažnjom
- nedostatak pažnje prema detaljima ili nepažljive pogreške u školskom radu, na poslu ili u drugim aktivnostima
- poteškoće s održavanjem pažnje pri obavljanju zadataka ili u igri
- dojam da ne slušaju i kad im se izravno govori (čini se kao da im misli „lutaju“ čak i u odsutnosti bilo kakve očite distrakcije)
- često ne slijede upute te ne uspijevaju dovršiti školske zadatke, poslove ili dužnosti na radnom mjestu (pri čemu to nije posljedica nerazumijevanja)
- poteškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
- često izbjegavaju ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju dugotrajan mentalni napor (kao što su školske ili domaće zadaće)
- često gube stvari potrebne za zadatke i aktivnosti (školski pribor, naočale, ključeve i dr.)
- povećana sklonost distrakciji vanjskim podražajima
- zaboravljivost u svakodnevnim aktivnostima
2. hiperaktivnost
- prekomjeran nemir ruku i/ili nogu ili nemogućnost mirnog sjedenja (često se vrpolje na sjedalu)
- ustaju sa sjedala kada se očekuje da i dalje nastave sjediti (primjerice u učionici ili na radnom mjestu)
- često trče okolo ili se penju u situacijama kada je to neprikladno (u adolescenata i odraslih to može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira)
- često se ne mogu mirno i tiho igrati ili sudjelovati u slobodnim aktivnostima
- neprestano su u pokretu
- često prekomjerno pričaju
3. impulzivnost
- odgovaranje na pitanje prije nego što je isto u potpunosti postavljeno (primjerice dovršavaju rečenice drugih)
- poteškoće s čekanjem na red
- prekidanje i ometanje drugih (upadanje u razgovor, igru ili druge aktivnosti, koriste tuđe stvari bez pitanja ili dopuštenja)
ADHD kod odraslih osoba
U odraslih osoba u kojih ADHD nije dijagnosticiran u dječjoj ili adolescentnoj dobi, postavljanje dijagnoze u odrasloj dobi može biti vrlo izazovno, zbog čega poremećaj često ostaje neprepoznat.
Naime, simptomi ADHD – a u odrasloj dobi nerijetko se preklapaju sa simptomima drugih psihijatrijskih poremećaja, što značajno otežava prepoznavanje istog.
Dodatno, ADHD simptomi kod odraslih često se očituju drugačije nego li u djece. Obično je riječ o poteškoćama s koncentracijom, organizacijom, emocionalnom regulacijom i dovršavanjem zadataka.
Kako se dijagnosticira ADHD?
ADHD testiranje je sveobuhvatan proces koji podrazumijeva medicinsko – psihološku procjenu u svrhu postavljanja dijagnoze.
Za postavljanje dijagnoze ADHD – a u kojem dominira nepažnja, odnosno hiperaktivnost/impulzivnost, potrebna je prisutnost šest ili više simptoma iz odgovarajuće kategorije, trajanja najmanje šest mjeseci, koji ne odgovaraju razvojnom stupnju djeteta. Za dijagnozu kombiniranog oblika ADHD – a potrebna su po 6 simptoma iz svake kategorije.
Odnosno, u osoba starijih od 17 godina, za postavljanje dijagnoze ADHD – a potrebno je najmanje pet simptoma iz jedne ili obje kategorije.
Dodatno, potrebna je prisutnost nekoliko simptoma nepažnje ili hiperaktivnosti/impulzivnosti prije dvanaeste godine života, u dva ili više okruženja (primjerice kod kuće, u školi ili na poslu; s prijateljima ili rodbinom).
Simptomi jasno ometaju ili smanjuju kvalitetu društvenog, školskog ili radnog funkcioniranja.
Simptomi se ne javljaju isključivo tijekom shizofrenije ili drugog psihotičnog poremećaja i ne mogu se objasniti drugim mentalnim poremećajem (primjerice poremećajem raspoloženja, anksioznim poremećajem, disocijativnim poremećajem, poremećajem osobnosti, intoksikacijom supstancama ili odvikavanje).
Dolazak do dijagnoze ADHD – a složen je proces, budući da mnoga stanja oponašaju ADHD poremećaj, a često su uz isti prisutna i druga stanja, poput anksioznosti, depresije, poremećaja učenja i sl.
Postoji li test za ADHD?
Važno je naglasiti da ne postoji jedinstveni test za ADHD koji samo po sebi može dijagnosticirati ADHD. ADHD test za djecu uklopljen je u cjelokupnu psihodijagnostičku obradu te podrazumijeva procjenu intelektualnih sposobnosti i kognitivnih vještina, kao i socioemocionalnih poteškoća, uz detaljnu analizu obrazaca ponašanja i razmišljanja.
ADHD test za odrasle nešto je drugačiji.
Općenito, u dijagnostici ADHD – a koriste se različiti upitnici, skale i evaluacijski testovi koji pomažu u prepoznavanju simptoma i obrazaca karakterističnih za ADHD.
Rezultati ovih testova i upitnika uvijek se interpretiraju u kontekstu cjelokupne procjene djeteta ili odrasle osobe.
Liječenje ADHD – a
U liječenju ADHD – a važan je individualan i multidisciplinaran pristup. Djetetu s ADHD – om potrebno je pružiti razumijevanje i podršku, a tu osobito važnu ulogu imaju ustanove ranog i predškolskog odgoja.
Liječenje ADHD – a podrazumijeva psihosocijalne intervencije i liječenje lijekovima, a pokazalo se da važnu ulogu u liječenju ima i odgovarajuća suplementacija, o čemu više govorimo u nastavku.
1. psihosocijalno liječenje
Osnovu liječenja ADHD – a čine psihosocijalne intervencije, osobito bihevioralna, kognitivno – bihevioralna i suportivna psihoterapija.
Bihevioralna terapija je usmjerena prema poboljšanju obrazaca ponašanja, odnosno prepoznavanju i modificiranju neželjenih obrazaca ponašanja, kao i na poticanje poželjnih oblika ponašanja, kroz sustav nagrađivanja i dosljednih posljedica.
Kognitivna terapija je usmjerena na razvoj samoregulacije i kontrole impulsa kroz postupno učenje, prepoznavanja problema, generiranje mogućih rješenja, upravljanje pogreškama te jačanje strategija samokontrole.
S druge strane, kod suportivnih psihoterapija naglasak je na jačanju samopouzdanja i samopoštovanja djeteta, s ciljem prevencije internalizacije osjećaja manje vrijednosti.
Dodatno, u liječenju ADHD – a korisnim se pokazalo tjelesno vježbanje (primjerice aerobne aktivnosti, joga i dr.), terapija senzorne integracije, radna terapija, muzikoterapija, neurofeedback, metode relaksacije, terapijsko jahanje konja te prehrambene intervencije.
Restriktivna dijeta (primjerice bez aditiva) može dovesti do smanjenja simptoma ADHD – a u određene djece.
2. liječenje lijekovima
U liječenju ADHD – a koriste se različite vrste lijekova, a najčešće stimulansi središnjeg živčanog sustava (psihostimulatori).
Cilj liječenja lijekovima je smanjenje simptoma hiperaktivnosti, impulzivnosti i nepažnje, ali i poboljšanje akademskog uspjeha, unaprjeđenje socijalnog funkcioniranja te olakšavanje prijelaza u odraslu dob.
Psihostimulatori su se pokazali vrlo učinkovitima u liječenju ADHD – a u djece i odraslih osoba. Obično se preporučuju u kombinaciji s psihosocijalnim liječenjem.
Kao dodatak farmakološkom liječenju, ili kao alternativna terapija umjesto liječenja lijekovima, korisnima su se pokazale omega-3 masne kiseline.
Omega-3 i ADHD u djece i odraslih
Omega-3 masne kiseline, a osobito eikozapentaenska kiselina (EPA) i dokozaheksaenska kiselina (DHA), prijeko su potrebne za cjelokupno zdravlje. Osim što podržavaju optimalan razvoj mozga te funkciju živčanog sustava, istraživanja su pokazala da omega-3 masne kiseline mogu pridonijeti smanjenju simptoma ADHD – a. Upravo zato, važno je osigurati njihov dovoljan unos već od najranije životne dobi.
Uzimanje nadomjestaka prehrani s omega-3 masnim kiselinama može poboljšati pažnju, koncentraciju i emocionalnu regulaciju, kao i smanjiti hiperaktivnost te impulzivnost.
Osobito povoljnom pokazala se suplementacija omega-3 masnim kiselinama s većim udjelom EPA u odnosu na DHA. Tu ističemo Norsan omega-3 Total prirodno ulje koje sadrži posebno visok udio Omega-3 EPA s omjerom od najmanje 2:1 u usporedbi s Omega-3 DHA.
Premda omega-3 masne kiseline nisu zamjena za standardno liječenje ADHD – a, mogu biti vrlo korisna strategija u okviru multidisciplinarnog pristupa.
Potrebno je da suplementacija bude pod nadzorom liječnika.
Zaključak
Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) je cjeloživotni, kronični poremećaj. Započinje u dobi predškolskog djeteta, osobito dolazi do izražaja tijekom školske dobi, i nastavlja se kroz adolescenciju i odraslu dob.
Zbog neuroplastičnosti mozga, odnosno sposobnosti mozga da se mijenja i prilagođava, rana intervencija je od iznimne važnosti.
Pravovremena dijagnoza, uz individualizirani terapijski pristup, mogu značajno poboljšati funkcioniranje u svakodnevnim aktivnostima, kao i cjelokupnu kvalitetu života oboljelih osoba.
Spomenuti NORSAN dodatci prehrani dostupni su ovdje.
KOD za popust: OTKUCAJ-SRCA15
Literatura:
1. PubMed. Attention Deficit Hyperactivity Disorder
2. Neuropsychopharmacology. Reduced Symptoms of Inattention after Dietary Omega-3 Fatty Acid Supplementation
Objavljeni tekstualni sadržaj predstavlja intelektualno vlasništvo fizičke osobe – Monika Babić te je kao takav zaštićen zakonom, ili se koristi sukladno odobrenju nositelja autorskih prava.
