Naučena bespomoćnost je psihološki fenomen u kojem osoba, nakon ponovljenih neuspjeha ili negativnih iskustava, razvije uvjerenje da nema kontrolu nad događajima u svom životu, bez obzira na poduzete napore, te čak i kada se okolnosti promijene. Odnosno, kada postoji prilika da si ta osoba pomogne ili da izbjegne nepovoljnu situaciju kojoj je izložena.
S vremenom, s obzirom na uvjerenje da poduzete akcije neće dovesti do željenog cilja, osoba se prepušta osjećaju bespomoćnosti te se stvara začarani krug u kojem svaki novi neuspjeh podrazumijeva potvrdu vlastite bespomoćnosti.
Osobe koje su razvile naučenu bespomoćnost pokazuju pasivnost i povlačenje iz situacija koje bi inače mogle kontrolirati. Izražena je i smanjena motivacija, osjećaj bezvrijednosti te nisko samopouzdanje.
Što je to naučena bespomoćnost?
Naučena bespomoćnost (engl. learned helplessness), kao što i sam naziv govori, naučeni je obrazac mišljenja i ponašanja u kojem osoba, nakon ponavljajućih iskustava nemoći razvije uvjerenje da nema kontrolu nad događajima u svom životu.
S vremenom, zbog tog uvjerenja dolazi do pasivnosti, smanjene motivacije te odustajanja od djelovanja, čak i kada se okolnosti promijene. Odnosno, kada postoji prilika da si ta osoba pomogne ili da izbjegne nepovoljnu situaciju kojoj je izložena.
Zamislite da se trudite, trudite i opet trudite i nakon svega toga ne vidite promjene. Pokušali ste riješiti problem, razgovarati, promijeniti strategiju, ali sve kao da ide u prazno. Nakon nekog vremena, odustanete jer zaključite da trud ne vrijedi budući da „ionako nećete uspjeti“. Upravo se tu rađa ono što u psihologiji nazivamo – naučena bespomoćnost.
Kako smo došli do pojma naučene bespomoćnosti?
Koncept naučene bespomoćnosti razvio je psiholog Martin Seligman zajedno sa Stevenom Maierom 60–ih godina 20. stoljeća tijekom eksperimenta sa životinjama, a sam fenomen je kasnije potvrđen i u ljudi.
Istraživanja su pokazala da osobe koje doživljavaju ponavljajuće negativne događaje bez osjećaja kontrole, razvijaju pasivnost, smanjenu motivaciju i pesimistične interpretacije stvarnosti. Neuroznanstvena istraživanja sugeriraju i ulogu amigdale te prefrontalnog korteksa mozga u održavanju tog obrasca.
Danas znamo da se naučena bespomoćnost javlja kad osoba doživi ponavljajuće situacije u kojima osjeća da nema kontrolu nad ishodima, što s vremenom vodi do pasivnosti, niskog samopouzdanja i odustajanja od djelovanja, čak i onda kada se okolnosti promijene.
Što je u podlozi naučene bespomoćnosti?
Na stvaranje naučene bespomoćnosti najviše utječu rana iskustva. To su najčešće poruke dobivene iz okoline (roditelji, obitelj, učitelji, nadređeni) i osobni neuspjesi. Ako iz okoline često dobivamo kritike zbog onoga što radimo ili da pojedine stvari ne možemo napraviti samostalno postat ćemo pasivni.
Zaključit ćemo da ne možemo imati kontrolu nad svojim životom, što je najčešće pogrešno uvjerenje.
Gdje se sve naučena bespomoćnost može pojaviti?
Primjeri naučene bespomoćnosti prisutni u svakodnevnom životu:
Na poslu:
Zaposlenik koji godinama ne dobiva priznanje, priliku za napredovanje ili se njegovi prijedlozi sustavno ignoriraju, može razviti uvjerenje da ništa što napravi nema smisla.
U obrazovanju:
Učenik koji stalno dobiva loše ocjene, unatoč trudu, može zaključiti da nije „rođen za učenje“ i prestati s pokušajima.
U obiteljskim i partnerskim odnosima:
Ako su pokušaji da se uspostavi zdrav odnos bez uspjeha, osoba može prihvatiti da „tako mora biti“ i ostati u nezadovoljavajućim odnosima.
Kod dugotrajne bolesti:
Osobe koje doživljavaju stalne simptome unatoč terapiji mogu zaključiti da ne mogu utjecati na svoje zdravlje i prestati se brinuti o sebi.
Kako naučena bespomoćnost utječe na mentalno zdravlje?
Naučena bespomoćnost ima ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje:
- povezuje se s razvojem depresije, tjeskobe i sagorijevanja
- može dovesti do smanjenja samopouzdanja i samopoštovanja
- otežava donošenje odluka
- smanjuje angažman i interes za aktivnosti koje su prije bile ugodne
- nepovoljno utječe na fizičko zdravlje
No nije sve tako crno! Naučena bespomoćnost se – naučila – pa se mogu naučiti i korisniji obrasci razmišljanja i ponašanja.
Kako se osloboditi od naučene bespomoćnosti?
Kognitivno – bihevioralna terapija (KBT) pruža učinkovite alate za suočavanje s naučenom bespomoćnošću. Ključno je prepoznati misli i uvjerenja koja održavaju pasivnost te ih zamijeniti realnijim, korisnijim pogledima.
1. Prepoznavanje obrazaca razmišljanja
„Ništa ne mogu promijeniti.“, „Sve što pokušam završi loše.“, „Nisam dovoljno pametna, snažna, sposobna…” KBT potiče da se ove misli ne uzimaju kao činjenice, nego da ih se propita: Ima li dokaza za to? Bi li tako rekla prijatelju? Postoje li druga objašnjenja?
2. Postavljanje malih ciljeva i planiranje uspjeha
Kad osoba ostvari uspjeh, makar i najmanji (primjerice. „napisao sam jedan e – mail koji sam danima odgađao“), mozak bilježi: „Aha, mogu ja to!“. Izgradnja samopouzdanja spor je proces i važnije je težiti dosljednosti u pokušavanju, a ne savršenostima.
3. Tehnike mindfulnessa
Prisutnost u trenutku pomaže da se prekinu obrasci katastrofičnog predviđanja i preuveličavanja negativnog. Ponekad je dovoljno zastati, primijetiti što osjećamo i usmjeriti se na dah.
4. Samosuosjećanje
Umjesto da si govorimo: „Nesposoban/na si, opet nisi uspio“, možemo vježbati govoriti si kao dobrom prijatelju: „Teško ti je, ali to ne znači da si neuspjeh. Pokušaj opet.“
5. Vrijednosti i akcija
Terapija prihvaćanjem i posvećenošću (ACT) potiče da prepoznamo što nam je u životu doista važno i da se unatoč neugodnim osjećajima i sumnjama usmjerimo prema tim vrijednostima. Ne moramo se osjećati 100 % spremno da bismo poduzeli korak.
Zaključak
Naučena se bespomoćnost, kao što i sam naziv implicira, usvaja kroz život.
Riječ je o psihološkom fenomenu u kojem osoba, nakon višestrukih neuspjeha ili negativnih iskustava u kojima su svi pokušaji da se nešto promijeni bili bezuspješni, zaključuje da nema kontrolu nad ishodima te se prepušta osjećaju bespomoćnosti, čak i kada se okolnosti promijene.
S vremenom, zbog tog uvjerenja dolazi do pasivnosti, smanjene motivacije te odustajanja od djelovanja, čime se stvara začarani krug bespomoćnosti.
Ovakav način razmišljanja povezuje se s depresijom i tjeskobom, te značajno narušava kvalitetu života.
Možda niste bespomoćni. Možda ste samo uvjereni da jeste.
Na kraju, važno je znati da nisu situacije te koje nas sputavaju, već naša uvjerenja o tome što je moguće. Naučena bespomoćnost nije osobina, već naučeni obrazac koji se može promijeniti. Potrebni su vrijeme, podrška i malo vjere u sebe.
Literatura:
1. Seligman, M. E. P. (1992). Learned Helplessness: On Depression, Development, and Death.
2. Neenan, M. & Dryden, W. (2004). Cognitive Behavioural Coaching.
3. Gilbert, P. (2009). The Compassionate Mind.
4. Harris, R. (2019). The Happiness Trap.
5. Beck, J. S. (2011). Cognitive Behavior Therapy: Basics and Beyond. Maier, S. F., & Seligman, M. E. P. (2016). Learned helplessness at fifty: Insights from neuroscience. Psychological Review.
Autor: Tajana Ninković, magistra psihologije i edukantica kognitivno – bihevioralne terapije
Objavljeni tekstualni sadržaj predstavlja intelektualno vlasništvo fizičke osobe – Monika Babić te je kao takav zaštićen zakonom, ili se koristi sukladno odobrenju nositelja autorskih prava.
