Šećerna bolest ili dijabetes (lat. diabetes mellitus) je zajednički naziv za skupinu metaboličkih poremećaja obilježenih hiperglikemijom – povišenom koncentracijom glukoze (šećera) u krvi. Hiperglikemija nastaje kao posljedica nedostatnog izlučivanja inzulina ili smanjene osjetljivosti na njegove učinke.
Šećernu bolest možemo podijeliti u 3 osnovne skupine – dijabetes tip 1, dijabetes tip 2, te gestacijski dijabetes. Dijabetes tipa 2 daleko je najčešći oblik šećerne bolesti.
Šećerna bolest, osobito neprepoznata i/ili neregulirana, može dovesti do oštećenja niza tkiva i organa.
Što je to šećerna bolest?
Šećerna bolest ili dijabetes melitus (lat. diabetes mellitus) je kronični poremećaj metabolizma ugljikohidrata (primarno), masti i bjelančevina.
Osnovno obilježje šećerne bolesti je povišena koncentracija glukoze u krvi (hiperglikemija) koja nastaje kao posljedica nedostatnog izlučivanja inzulina, odnosno apsolutnog ili relativnog nedostatka inzulina, ili smanjene osjetljivosti ciljnih tkiva na njegove učinke.
Inzulin je hormon kojeg proizvodi gušterača (β – stanice gušterače), prvenstveno kao odgovor na povišenu koncentraciju glukoze (šećera) u krvi. Inzulin omogućuje glukozi da iz krvotoka uđe u tjelesne stanice, gdje se pretvara u energiju ili pohranjuje. Inzulin je također važan za metabolizam masti i proteina.
Koji oblici šećerne bolesti postoje?
Razlikujemo 3 osnovna oblika šećerne bolesti: dijabetes tip 1, dijabetes tip 2, te gestacijski dijabetes.
Šećerna bolest tip 1
Šećerna bolest tipa 1 (šećerna bolest ovisna o inzulinu) nastaje zbog potpunog nedostatka inzulina uslijed imunološki posredovanog uništenja β – stanica gušterače. Naime, kao posljedica autoimunosnog procesa, imunosni sustav razara β – stanice gušterače i posljedično dovodi do apsolutnog manjka inzulina. S obzirom na to da organizam više uopće ne može proizvoditi inzulin (ili ga proizvodi vrlo malo), oboljeli su trajno ovisni o inzulinu (vanjskoj primjeni inzulina/injekcijama inzulina).
Bolest počinje naglo, a početak je stimuliran nekim događajem koji zahtjeva veću količinu inzulina, primjerice infekcijom.
Dijabetes tip 1 se može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, no najčešće započinje u djetinjstvu ili adolescenciji (prije 20. godine života), zbog čega je poznat i pod nazivom juvenilni (mladenački) dijabetes.
Ovaj oblik prisutan je u 5 – 10 % oboljelih od šećerne bolesti.
Šećerna bolest tipa 1 često je udružena s drugim autoimunosnim bolestima poput Hashimotovog tireoiditisa, Gravesove (Basedowljeve) bolesti i pernicioznom anemijom.
Šećerna bolest tip 2
Šećerna bolest tipa 2 (šećerna bolest neovisna o inzulinu) je najčešći oblik šećerne bolesti koji nastaje zbog neosjetljivosti perifernih tkiva na inzulin (inzulinske rezistencije) i nedostatnog lučenja inzulina iz gušterače.
Naime, zbog smanjene osjetljivosti ciljnih tkiva na metaboličke učinke inzulina, raste koncentracija glukoze u krvi, što gušterača nastoji kompenzirati pojačanom proizvodnjom i lučenjem inzulina te nastaje hiperinzulinemija. Takvo stanje obično traje godinama. Međutim, s vremenom dolazi do iscrpljivanja (disfunkcije) β – stanica gušterače, koja više ne može proizvoditi inzulin u potrebnim količinama za održavanje odgovarajuće razine glukoze u krvi, te posljedično relativnog manjka inzulina.
Dijabetes tip 2 se najčešće pojavljuje u odrasloj dobi, nakon tridesete godine života. Međutim, zbog pandemije pretilosti, sve je veća učestalost šećerne bolesti tipa 2 i u mlađoj životnoj dobi.
Ovaj oblik prisutan je u 90 – 95 % oboljelih od šećerne bolesti.
Rizični čimbenici za nastanak šećerne bolesti tipa 2
Za razliku od dijabetesa tipa 1 koji nastaje kao posljedica autoimunog razaranja β – stanica gušterače, u nastanku dijabetesa tipa 2 važnu ulogu imaju nasljedni i okolišni čimbenici, osobito način života.
- starija životna dob
- pretilost (debljina)
- neadekvatna prehrana
- sjedilački način života
- manjak tjelesne aktivnosti
- sindrom policističnih jajnika
Dijabetes i trudnoća
Trudnoća pogoršava postojeći dijabetes tipa 1 i 2. Upravo zbog toga, vrlo je važno da trudnice s otprije poznatim dijabetesom uđu u trudnoću s urednim vrijednostima glukoze u krvi.
Nereguliran postojeći dijabetes tijekom trudnoće, osobito u prvom tromjesečju kada se oblikuju osnove za razvoj organa djeteta, značajno povećava rizik za nastanak urođenih malformacija ploda.
Gestacijski dijabetes
Gestacijski dijabetes je poseban oblik šećerne bolesti koji se prvi puta pojavljuje u trudnoći, najčešće u drugom i trećem tromjesečju. Dakle, u žena koje prije trudnoće nisu imale dijabetes.
U većine žena, gestacijski dijabetes obično ne uzrokuje primjetne znakove i simptome.
Nereguliran gestacijski dijabetes može dovesti do fetalne makrosomije (velikog djeteta), što povećava rizik za operativnim dovršenjem trudnoće (carskim rezom, instrumentalno), kao i rizik za nastanak porođajnih komplikacija.
Koji su simptomi dijabetesa?
Za razliku od dijabetesa tipa 1, simptomi i znakovi dijabetesa tipa 2 često nisu lako primjetni, osobito u početku bolesti. Šećerna bolest uobičajeno je obilježena trijasom simptoma.
- poliurija (učestalo mokrenje velike količine urina)
- polidipsija (pojačana žeđ)
- polifagija (pojačana glad)
Međutim, mogu biti pridruženi i drugi nespecifični simptomi navedeni u nastavku.
- umor, slabost i iscrpljenost
- zamućen vid
- trnci u rukama i stopalima
- neobjašnjiv, brzi gubitak na tjelesnoj težini
- sporo zacjeljivanje rana
- smanjena opća otpornost organizma i učestale infekcije (u žena su česte infekcije mokraćnog i spolnog sustava)
- erektilna disfunkcija (muškarci)
U odnosu na dijabetes tipa 1 koji nastupa naglo i s izraženijim simptomima, do razvoja dijabetesa tipa 2 dolazi postupno, zbog čega navedeni simptomi mogu biti vrlo blagi te teško primjetni. Upravo zbog toga, bolest često dugo godina ostaje neprepoznata i neliječena.
Kako se dijabetes dijagnosticira?
Za postavljanje dijagnoze šećerne bolesti, nakon uzimanja osobne i obiteljske anamneze te fizikalnog pregleda, potrebno je učiniti laboratorijske pretrage krvi.
Dijagnoza šećerne bolesti postavlja se na osnovu vrijednosti koncentracije glukoze u krvi natašte, mjerenjem vrijednosti glukoze u testu oralne podnošljivosti glukoze (OGTT test) ili mjerenjem vrijednosti gliciranog hemoglobina (HbA1c test).
Ovi testovi koriste se za dijagnozu dijabetesa, no i za probir te otkrivanje osoba s predijabetesom.
Predijabetes ili poremećena tolerancija glukoze je stanje u kojem nisu zadovoljeni kriteriji za dijabetes (postavljanje dijagnoze šećerne bolest), no razina glukoze je previsoka da bi se mogla smatrati normalnom. Osobe s predijabetesom imaju povećan rizik za nastanak dijabetesa i srčano – žilnih bolesti.
Kriteriji za predijabetes i dijabetes prema Američkom udruženju za dijabetes (engl. American diabetes association):
| Predijabetes | Dijabetes | |
| glukoza natašte | 5.6 mmol/L – 6.9 mmol/L | ≥ 7.0 mmol/L |
| OGTT (nakon 120 minuta) | 7.8 mmol/L – 11.0 mmol/L | ≥ 11.1 mmol/L |
| HbA1c | 5.7 % – 6.4 % | ≥ 6.5 % |
| Nasumično izmjerena glukoza | ≥ 11.1 mmol/L |
Dijagnoza šećerne bolesti postavlja se ako je zadovoljen barem jedan od sljedeća tri kriterija u najmanje dva ponovljena mjerenja:
1. vrijednost glukoze natašte ≥ 7.0 mmol/L
2. koncentracija glukoze u krvi nakon dva sata/120 minuta (OGTT) ≥ 11.1 mmol/L
3. HbA1c ≥ 6.5 %
Dijagnozu dijabetesa moguće je postaviti i kada postoji jasna klinička slika, odnosno izraženi simptomi šećerne bolesti (primjerice pacijent u hiperglikemijskoj krizi ili s klasičnim simptomima hiperglikemije (ranije navedeni) i nasumično (u bilo koje vrijeme u danu) izmjerenom koncentracijom glukoze ≥ 11.1 mmol/L).
Dokaz glukoze moguće je i urinu (glukozurija), što se događa kada vrijednost glukoze u krvi postane veća od 10,0 mmmol/L.
*ako se mjeri razina šećera u krvi natašte, osoba najmanje 8 sati prije ne smije konzumirati hranu i piće. U testu oralne podnošljivosti glukoze (OGTT) mjeri se vrijednost glukoze u plazmi dva sata nakon uzimanja 75 g glukoze otopljene u vodi
Kako se dijabetes liječi?
Osnovu liječenja šećerne bolesti čini edukacija o samoj bolesti, promjena životnih navika, odnosno zdrav način života koji podrazumijeva pravilnu prehranu i redovitu tjelesnu aktivnost, te liječenje lijekovima (inzulin, oralni hipoglikemici).
Dijabetes tip 1 liječi se isključivo inzulinom i to doživotno. Inzulin se najčešće primjenjuje supkutano (u potkožno tkivo) pomoću vrlo tanke iglice.
Novi lijek za dijabetes tip 2 (Tirzepatid), prepoznat kao lijek za dijabetes i mršavljenje, odobrila je Američka agencija za kontrolu lijekova (engl. Food and Drug Administration, FDA), a isti predstavlja važan napredak u liječenju šećerne bolesti u odraslih osoba. Premda novi lijekovi za dijabetes tip 2 predstavljaju značajan korak naprijed u pristupu liječenju ove bolesti, važno ih je primjenjivati uz pažljiv nadzor liječnika.
Prehrana kod dijabetesa
Dijetoterapija (dijabetička prehrana) je jedna od sastavnih dijelova liječenja šećerne bolesti, utječe na regulaciju i sam tijek šećerne bolesti. Najbolja hrana za dijabetičare je ona bogata nutrijentima, a niskokalorična.
Preporuka je mediteranska prehrana.
Dijabetes i tjelovježba
Tjelesno vježbanje (pod kontrolom i uputama liječnika) može smanjiti potrebu za lijekovima i usporiti razvoj dijabetičkih komplikacija.
Kontrola vrijednosti glukoze u krvi (glikemije)
Kontrola glikemije procjenjuje se mjerenjem HbA1c, kontinuiranim mjerenjem glukoze te samokontrolom glukoze u krvi.
Preporuke glikemijskih ciljeva za odrasle osobe s dijabetesom prema Američkom udruženju za dijabetes:
| HbA1c | < 7 % |
| Glukoza u krvi natašte | 4.4 mmol/L – 7.2 mmol/L |
| Glukoza u krvi postprandijalno (nakon obroka) | < 10.0 mmol/L |
HbA1c je neizravna mjera prosječne razine glukoze u krvi i daje pouzdan uvid u stanje glikemije u posljednja dva do tri mjeseca. Mjerenje HbA1c trebalo bi se provoditi rutinski kod svih oboljelih od dijabetesa svaka tri mjeseca ili barem dva puta godišnje, ovisno o tome jesu li postignuti i održavani glikemijski ciljevi.
Koje su moguće komplikacije dijabetesa?
Dijabetes, ako se ne liječi, može uzrokovati niz komplikacija.
- srčani udar (infarkt miokarda)
- zatajenje bubrega
- sljepoća
- amputacija udova i dr.
Zaključak
Dijabetes je kronična metabolička bolest koja nastaje kao posljedica nemogućnosti organizma da proizvodi ili učinkovito koristi inzulin. Osnovu liječenja čini dijetalna prehrana, fizička aktivnost i terapija lijekovima. Tijekom provedbe liječenja šećerne bolesti važna je kontinuirana kontrola i samokontrola glukoze (šećera) u krvi.
Dijabetes tip 1 se nažalost ne može prevenirati, no važno ga je što ranije otkriti kako bi se započelo adekvatno liječenje.
Kako bi spriječili dijabetes tip 2 te prateće komplikacije, hranite se zdravo i raznoliko, održavajte zdravu tjelesnu težinu, izdvojite vrijeme za umjerenu tjelesnu aktivnost od najmanje 30 minuta svakoga dana, izbjegavajte pušenje.
Literatura:
1. WHO. Diabetes
2. PubMed. Diabetes mellitus
3. Mayo Clinic. Diabetes symptoms
4. Cleveland Clinic. How is diabetes diagnosed?
Autor: Monika Babić
Objavljeni tekstualni sadržaj predstavlja intelektualno vlasništvo fizičke osobe – Monika Babić te je kao takav zaštićen zakonom, ili se koristi sukladno odobrenju nositelja autorskih prava.
